Dubrovnik mansion

POVIJEST LJETNIKOVCA

Ljetnikovac je izgrađen 80-ih godina 16 og stoljeća te je za vrijeme Dubrovačke republike služio kao mjesto za idealan odmor svoj dubrovačkoj vlasteli.

S obzirom da je izgrađen za vrijeme renesansnog i baroknog stila, obiluje detaljima koji dodatno upotpunjuju cjelokupan izgled i povijesni duh kojim odiše.

Za vrijeme Domovinskog rata i Velikosrpske agresije, ljetnikovac je bio do temelja srušen.

Nakon završetna rata, obnovljen je prateći odredbe konzervatorskih smjernica. S obzirom da je riječ o posjedu koji je zaštićen kao spomenik kulture, isti je obnovljen te izgleda

jednako kao i prije 500 godina poput rasporeda prostorija te stepenica i lukova koji su napravljeni od bračkog kamena.

 

 

 

DUBROVAČKA REPUBLIKA 1358-1808

Dubrovnik je osnovan u 7. stoljeću (oko 614.) nakon što su Avari i Slaveni uništili rimski grad Epidaur (današnji Cavtat). Preživjeli su se pomakli na maleni otok udaljen 25 km sjeverno od Cavtata zvan Lausa.

Izbjeglice iz rimskog Epidauruma sagradili su novo naselje na malom otoku (neki izvori kažu poluotoku) Lausa, dok su drugi narodi (pretežito Hrvati) naselili obalu i svoje naselje nazvali Dubrovnik. U početku su Rimljani i Hrvati bili skeptični prema jedni drugima. S vremenom su se zbližili, pa su tako dva naselja u 12. stoljeću postali jedno. Kanal koji je razdvajao dva naselja popunjen je i danas je najpoznatija gradska ulica (Stradun), koja je ujedno postala i gradsko središte. Tako je Dubrovnik postao hrvatski naziv za ujedinjeni grad.

Dubrovnik je bio grad bizantinske Dalmacije, plaćajući za svoje vinograde i maslinike godišnji danak od po 36 zlatnika susjednim knezovima zahumskom i travunjskom, na čijem su se zemljištu oni nalazili.

Izrijekom se Dubrovnik prvi put spominje 867. godine, kad su ga Saraceni od 866. do 867. opsjedali. Opsada je nakon petnaest mjesecu završena zahvaljujući bizantskom caru Baziliju I. Makedoncu, koji je poslao flotu pod zapovjedništvom Niketasa Orifasa prema Dubrovniku. Slabljenjem Bizanta, Mletačka Republika počela je gledati na Dubrovnik suparnički, i smatrala je da treba doći pod njezinu upravu, no pokušaj Mlečana 948. da zauzmu grad bio je bezuspješan. Dubrovčani su zasluge pobjede pripisali Svetom Vlahu koji je postao svetac zaštitnik grada. Za ratova između careva Bazilija II. i Samuila koncem 10. i početkom 11. stoljeća bizantinski car prepustio je zaštitu nad Dubrovnikom mletačkom duždu Petru II. Orseolu, koji primi poklonstvo grada 1000. godine, ali već za cara Romana III. (1028. - 1034.) opet su Dubrovčani postali bizantinski podanici, te sa svojim lađama pomažu bizantinskoj mornarici u ratu s Arapima.

1050., hrvatski kralj Stjepan I., vladar Bosne i Dalmacije, dao je Dubrovčanima zemlju duž obale, pa se Dubrovnik proširio do Zatona, 16km od grada Dubrovnika, time je Dubrovnik uzeo kontrolu nad izvorom pitke vode. Stjepan je također dao i luku Gruž, koja je danas trgovačka luka Dubrovnika. Tako je prvobitni teritorij Dubrovačke komune obuhvaćao sam grad Dubrovnik, Gruž, Župu dubrovačku, Brgat, Omblu, Šumet, Zaton i otoke Koločep, Lopud, Šipan, te manje otoke u blizini grada (Lokrum, Mrkan, Bobara).

Godine 1191., gradski trgovci su dobili slobodu trgovanja u Bizantu od strane cara Izaka II. Anđela. Slične povlastice imao je Dubrovnik ranije u Srbiji (1186.) i Bosni (1189.). Sporazum s bosanskim banom Kulinom je prvi službeni dokument u kojem se grad naziva Dubrovnik.

Osvajanja Carigrada od strane Mlečana u Četvrtom križarskom ratu (1204.), sasvim je promijenilo političke odnose na Istoku. Bizantinsko carstvo je osim neznatna dijela bilo uništeno, a Venecija je postala prva pomorska vlast na Sredozemnom moru. Nakon zarobljavanja i samoubojstva kneza Damjana Jude 1205. godine Dubrovnik priznaje vrhovnu vlast mletačkog dužda. Iako je i dalje ostao autonomna gradska komuna, u Dubrovniku je stolovao mletački comes (hrv. knez), počevši od 1237. Bio je imenovan na dvije godine, no potknez i magistrati bili su domaća vlastela. Isto tako nije ni mletačke vojske bilo u gradu. Tješnja veza s Venecijom za doba njezine najveće moći bila je po Dubrovnik od znatnoga utjecaja, jer je on u to doba uredio svoju upravu, proširio zemljište i udario sigurne osnove svojoj istočnoj trgovini.

Unutrašnja uprava uređena je posebnim statutom 1272. godine. Istodobno se Dubrovniku priključio otok Lastovo, dok su Dubrovčani grad Ston i Stonski rat (poluotok Pelješac) 1333. kupili od bosanskog bana Stjepana Kotromanića i srpskoga kralja Stjepana Dušana, a 1345. pod dubrovačku vlast dolazi i Mljet.

Svoju pomorsku trgovinu su pak proširili do Tunisa, Egipta, Sirije i Crnog mora, a sklopili su ili obnovili trgovačke ugovore s Bosnom, Srbijom, Bugarskom i Bizantom. I s talijanskim gradovima Dubrovnik je u to doba imao trgovačke veze, naročito s Anconom, Firencom, Napuljem i Sicilijom. Glavni dio dubrovačke trgovine bilo je u jednu ruku prevoženje istočnih sirovina na zapad, a uvoženje zapadnih industrijalnih proizvoda na istok.

Zadarskim mirom 1358. Venecija je izgubila sve otoke i gradove na istočnoj obali Jadranskoga mora od Kvarnera do Drača. Dubrovnik je priznao vlast hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. Anžuvinca prihvativši i ugarski grb kao grb Republike. Odnosi između Dubrovnika i kralja regulirani su Višegradskim ugovorom od 27. svibnja 1358. Kralj ugarsko-hrvatski primao je od Dubrovčana godišnji danak od pet stotina dukata, a za slučaj rata morali su ga pomagati na moru, dok se u njihove unutarnje poslove nije miješao. U političkim poslovima općega državnoga interesa bio je Dubrovnik doduše podređen hrvatsko-dalmatinskomu banu, ali samo prividno, jer je zapravo bio sasvim slobodna republika. Sve institucije vlasti i knez (lat. rector) kao formalni državni poglavar, nakon 1358. birani su isključivo među Dubrovčanima bez ikakave kraljeve potvrde. Dubrovnik je 1399. stekao i Dubrovačko primorje (lat. Terrae nove) kupovinom od bosanskog kralja Stjepana Ostoje za 2000 perpera.

1458. Dubrovačka Republika napravila je ugovor s Otomanskim Carstvom o plaćanju danka. Dubrovnik je slao 1. studenog svake godine poslanika u Carigrad da isplati određenu količinu danka. Kada je 1481. grad pao pod osmansku zaštitu, Dubrovnik je plaćao 12 500 dukata. U svemu drugome Dubrovnik je bio neovisan. Imali su pravo ući u odnose s bilo kojom državom i isto tako raditi sporazume s drugim državama, a brodovi Dubrovnika plovili su pod dubrovačkom zastavom. Osmanlije Dubrovačkoj Republici daju posebna prava u trgovanju, što dubrovačku trgovinu još više veže u Osmansko Carstvo. Dubrovnik je dio jadranske trgovine predao u vlast Osmanskog Carstva, a trgovci iz Dubrovnika plaćali su određeni porez u lukama. Dubrovački trgovci su također opskrbljivali osmanske kolonije, što im je davalo posebne privilegije u carstvu. Dubrovački trgovački brodovi mogli su slobodno upoloviti u Crno more, što je bilo zabranjeno svim ne-osmanskim brodovima. Plaćali su neke obveze manje od drugih trgovaca, a Dubrovnik je istodobno uživao osmansku diplomatsku podršku u trgovini s Mlečanima.

Republika se u 15. stoljeću širi i na Cavtat i Konavle kupujući ih od bosanskih velikaša: 1419. istočni dio Konavala od Sandalja Hranića a 1427. Cavtat i zapadne Konavle od Radoslava Pavlovića, zaokruživši time svoj teritorij.

Dubrovčani su imali trgovačke kolonije diljem Sredozemlja. Za osmanske je zaštite (1526. — 1684.) ova je hrvatska aristokratska državica imala je trgovačke kolonije diljem Osmanskog Carstva: u Carigradu, Solunu, Drinopolju, Beogradu, Sofiji, Bukureštu, Sarajevu i po drugim gradovima na Balkanskom poluotoku. Svaka je kolonija imala svoga konzula i posebni svoj trgovački sud, dapače i crkvu, bolnicu i groblje. Istodobno su dubrovačke trgovačke kolonije bile također u Italiji (Mleci, Ancona (Jakin), Firenca, Sirakuza, Mesina i Palermo), u Maloj Aziji (Smirna i Brusa), pa i u Egiptu (Aleksandrija i Kairo). Sve ove kolonije posreduju trgovinu izmedju svoje okolice i Dubrovnika.[17] Tada je dubrovačka trgovina bila ponajviše provozna. Dubrovčani su prirodnine s istoka vozili na europski zapad, a obrtnine (ponajviše talijanske) prodavali na istoku.

Nakon sloma Mletačke Republike 1797. dalmatinski obalni pojas dolazi pod jurisdikciju Habsburške Monarhije. Požunskim mirom 1805. svu Dalmaciju i Boku kotorsku dobivaju Francuzi, a jedino je teritorij Dubrovačke Republike prekidao kopnenu vezu među njima. Pojavom Napoleona s jedne, a slabošću Turske s druge strane, Dubrovačka Republika više nije bila sigurna u ustaljenom sustavu zaštite. U opasnosti od ruskog zauzeća grad se 27. svibnja 1806. bez otpora predao francuskim postrojbama. Naime, francuski odred od oko tisuću i dvjesto vojnika pod zapovjedništvom generala Lauristona, obmanom je ušao u grad. Od ulaska francuske vojske u Dubrovnik počele su ratne operacije između združenih ruskih vojnih i crnogorski paravojnih snaga, pomognutih i pravoslavnim stanovništvom u zaleđu Republike, u Turskoj. Početkom mjeseca listopada 1806. uz pomoć generala Marmonta neprijateljska je vojska istjerana s teritorija Dubrovačke Republike. Francuzi su preuzeli civilnu vlast u gradu. Goleme francuske kontribucije i nameti za izdržavanje brojnih trupa potpuno su iscrpili Republiku. Dubrovačko brodovlje bilo je uništeno ili uzapćeno u sredozemnim lukama, a trgovina sa zaleđem prekinuta. Dana 31. siječnja 1808. Marmont je, mimo znanja Napoleona (dakako, uz njegovo naknadno odobrenje), dekretom raspustio Senat, dubrovačku Vladu i sudove te je time ukinuo dubrovačku nezavisnost.

Nakon ukinuća Republike 1808. Dubrovačko je područje s Bokom kotorskom podvrgnuto Napoleonovu Talijanskom Kraljevstvu, a od 1810. do 1814. uključeno je u sastav francuskih Ilirskih provincija. Odlukama Bečkog kongresa 1815. područje nekadašnje Republike pripalo je Habsburškoj Monarhiji koja je pripaja svojoj krunovini Kraljevini Dalmaciji u čijem se sastavu nalazi sve do 1918. godine.